Početna > Grand kafa inspirativne priče > Svaka šoljica krije jednu priču > Mersiha, Velika Kladuša

Početna > Argeta movie snack > Vaši inspirativni movie snack-ovi > Mersiha, Velika Kladuša

Mersiha, Velika Kladuša

Mersiha, Velika Kladuša

Ivan Cankar.

Prva asocijacija je crtica Grijeh i odlomak iz čitanke Zastidio se majke. Svi smo suosjećali sa majkom, divili se njenoj požrtvovanosti i predanosti sinu, osjećali teret njenog težačkog života na svojim plećima i bili pomalo ljuti na Jožeta.

Znali smo da je majka zadnju deseticu sačuvala, bila i gladna i žedna, kako bi je njemu dala čitavu…

Kajao se Joža mnogo godina…

“Iz daljine je vidio kako majka lagano gazi po blatnom drumu, tijelo joj je bilo pognuto, kao da je na plećima nosila neko breme.

Joža ode kući i sjede u uglu na veliki svežanj, koji je majka donijela, rukama sakri lice i zaplaka.

Grijeh je ležao na njegovoj duši i suze ga nisu mogle saprati, skliznuše pored njega kao uz tvrdi kamen…

Davno je to bilo, a na njegovoj duši leži grijeh, težak i velik kao prvog dana, i tako je njegov život sada prepun žalosti i patnje.”

Stavio je Cankar majku na pijadestal kakav samo majke zaslužuju. Oslikao težak put kojim hodi, satkan od žuljevitih ruku i bolnih uzdaha, tihih jecaja u gluhoj noći, protkan čežnjom za dijelom sebe u daljini, u tuđini. Istaknuo čistu ljubav kojom se ništa ovodunjalučko ne mjeri. Srce koje milo kuca, ruke koje najtoplije grle, riječi koje miluju.

Majka.

Jedna i jedina.

Biće pred kojim treba ustati.

Miris kafe širi se avlijom.

Napitak koji godi ujutro, u podne, pred akšam, kad se čovjek umori i uhori, kad je veselje, kad je Bajram, kad je lijepo društvo.

S kafom nastaju priče pune smijeha, anegdota i pošalica, čudnih izjava, nespretnih viceva, żenskog kihkotanja…

Kafa je puno više doli gutljaj okrepljujućeg pića.

To je djetinjstvo, radost, ljubav, život, tuga i sjeta.

Kafa je kad je imaš sa kim popiti.

Kad ti iz komšiluka samo doviknu: “Na stolu je.”

Kad ti prijateljica samo pošalje sličicu ☕.

Kad je piješ pod drvetom, niže kuće.

Kad je peta po redu u danu, a domaćin veli:”Haj, po jednu ćemo šolju, u mali ću đugum.”

Kad se duša puni rahatlukom, k’o što se zemlja obnavlja u proljeće.

Teške su kafe u tišini, u samoći, bez glasa.

Fildžan pun, a duša prazna.

Srce sporije kuca.

Nema djece pod grožđem, nema smijeha, hajke i galame.

Samo tacna, dva fildžana, stara majka, stari dedo.

Svako u svojim mislima, daleko, a na istoj adresi.

Miris kafe širi se avlijom, baš kao i tuga u njihovim očima.

Piše Cankar i o kafi u svom stvaranju.

Sin se vratio sa školovanja i zatražio od majke crnu kafu. Majka nije imala ni za hljeba, a kamoli za kafu, ali je nekom magijom koju samo majke znaju i razumiju, nakon nekog vremena, ponijela uz stepenice šalicu crne kafe.

Sinu se odužilo čekanje, vidno ljut i nervozan, odbio je.

“Začuo sam tihe korake po stepenicama. Došla je – majka; pela se polagahno i pažljivo, u ruci je nosila šoljicu kave. Sada se sjećam da nikada nije bila tako lijepa kao u tom trenutku. Kroz vrata je koso sijao pramen podnevnoga sunca pravo majci u oči; one su bile veće i čistije, sva nebeska svjetla blistaše iz njih, sva blagost i ljubav nebeska. Usne su se osmjehivale kao u djeteta koje donosi radostan dar.

A ja sam se okrenuo, i rekoh pakosnim glasom:

– Ostavite me na miru!… Sada neću!”

Baš uvijek u životu dođe trenutak kad savjest učini svoje pa zapeče u grlu, da se čudiš kako ikako možeš disati.

“Još nije bila na vrhu stepenica, vidio sam je samo do pojasa. Kad je čula moje riječi, nije se ni makla; samo ruka u kojoj je držala šoljicu zadrhta. Gledala me prestrašena, svjetlost u njenim očima se gasila.

Od stida mi krv udari u lice, brzim koracima pođoh joj u susret.

– Dajte, majko!

Bilo je prekasno; svjetlosti nije bilo više u njenim očima, ni osmijeha na njenim usnama.

Popio sam kafu, i tješio se:

– Naveče ću joj kazati onu riječ, onu ljubaznu riječ, za koju prevarih njenu ljubav…

Ne kazah joj je ni te večeri, ni drugoga dana, pa ni pri oproštaju…

Tri ili četiri godine poslije, u tuđem svijetu, tuđa žena donese mi u sobu šoljicu kave. Tada me ošinu, zapeče u srcu tako snažno, tek što nisam kriknuo od bola. Jer, srce je pravedan sudija i ne zna za sitnice…”

Napisao je Sergej Jesenjin najljepše pismo majci 💔.

Hasanaginica se dušom rastavila, od žalosti gledajući sirote.

Dobriša Cesarić “Jedne noći.

Zija Dizdarević “Majka”.

.

.

.

Uz kafu…

Preko njenog mirisa do majke, djetinjstva i uskih putića, do čarobnoh zavežljaja, kriške kruha namazane pekmezom i tople sobe u zimskoj noći.

Moja majka zaslužuje moju priču isto kao što tvoja zaslužuje tvoju.

Neka nam u tacni uvijek bude fildžan viška!

Neka nam kafe budu od srca!

Pijmo ih zajedno!

Otiđimo na kafu, pozovimo na kafu.

Kafa je ionako samo izgovor za lijep razgovor, što bi rekla Razo – muhabet, za odmor duše i stvaranje uspomena.

Ne dozvolimo sebi da se vječno kajemo zbog šalice kafe, kao junak iz Cankareve priče.

Il’ će mi neko doći sutra il’ ću kod nekoga, druge nema 😁😁😁

Bitno je da bujruma uvijek ima, a i kafe, hvala Bogu.

☕☕☕

Share
Pogledaj sve priče →
POGLEDAJ SVE INSPIRACIJE