Ahmed, Zenica

Moja priča je počela na autobuskom stajalištu.

Bio sam onako sam, umoran i depresivan čekajući bus da idem u drugi grad na studije.Vani je bila kiša,a sama njena priroda je tuga. Jednostavno,ljudi oko mene su bili tužni.Sjedeći tako sam, i zamišljen starija gospođa koja je putovala u isti grad gdje i ja me ponudi šoljom kafe. Upustio sam se u razgovor, i vjerujte da toliko iskrenosti, ljepšeg osmijeha , dobrote, savjeta i pozitivnijeg gledanja na svijet, u svom ovom crnilu ni u jednoj osobi ja nisam vidio.Osjećao sam kao da razgovaram sa nekim koga poznajem cijeli život.

Uz pravu osobu, i jednu šoljicu kafe trenutci mogu biti tako lijepi. Jednostavno poželite da traju vječno.

Ni vrijeme više nije bilo tmurno, ni kiša siva,ni ljudi tužni.

Samo je kafa bila gorka, ali najslađa koju sam ikada popio.